Povijest

Dokazi o životu na otoku Zlarinu postoje od prapovijesti te od neolitskih vremena pa sve do  rimskog doba. Postoje i dokazi da su Liburni često posjećivali, a možda i živjeli na Zlarinu.

  • 1245. U dokumentu „Privilegije“ hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV, Zlarin se spominje kao dio Šibenika.
  • 1298. Otok Zlarin se spominje prigodom osnivanja biskupije u Šibeniku kao naselje i većim dijelom kao posjed šibenskih kanonika.
  • 1456. Bratovština Gospe od Rašelje ima svoj pravilnik, što je prva čakavska matrikula na latinici.
  • 1487. Juraj Šižgorić u svom djelu „De situ Illyriae et civitate Sibenici“ spominje Zlarin kao mjesto gdje se može ugodno odmarati i stanovati. Zove ga zelenim otokom.
  • 1621. U uvali Bućina sagrađena je mala kapela posvećena Isusovu rođenju s prikazom tog sretnog događaja na slici iz Tizianove škole.
  • 1649. Šibenski plemići su pobjegli na Zlarin za vrijeme epidemije kuge u Šibeniku
  • 1735. – 1748. Sagrađena je druga crkva, crkva Uznesenja Marijina, sagrađena na istom mjestu kao i stara crkva. Sagradio ju je šibenski graditelj Ivan Skoko.
  • 1835. Izbija kolera koja ubija oko 70 ljudi na otoku.
  • 1839. Izgrađen toranj sa satom, poznat kao Leroj.
  • 1843. Osnovana pučka škola.
  • 1852. Zlarinska škola postaje glavna škola u okrugu.
  • 1878. Izgrađeno novo mjesno groblje.
  • 1909. Obnovljen Leroj.
  • 1914. Felicio Vukov vrativši se s izgradnje Sueskog kanala, sagradio je javno kupalište.
  • 1900. – 1941. U Zlarinu radi osam malih prodavaonica, tri pekare, dvije mesnice, ribarnica, zelena pijaca, pet toverni i gostionica, dvije kavane, dva ljetna pansiona; Koralj i Šumica, restaurant i prenoćište. Radi strojna stolarija i stolari, zidari, ribari, kovači, brusači koralja, bačvari, postolari, mehaničari, pituri, tesari i kalafati.
  • 1956. Zlarin je spojen podmorskim kabelom na državnu električnu mrežu Jugoslavije.
  • 1972. Otvorena mala telefonska centrala sa 60 brojeva; uvedena stalna brodska veza sa Šibenikom.
  • 1972. Po prvi puta održana tradicionalna zlarinska fešta „Srdelada“.
  • 1974. Na Leroju postavljen električni sat.
  • 1977. Na Šarinoj rivi, drugom po duljini gatu u zlarinskoj luci, postavljen je spomenik od dva velika brodska sidra, posvećen svim zlarinskim pomorcima i iseljenicima.
  • 1978. Od rta Jadrija na poluotoku Srimi, do Malpage na Zlarinu položene su vodovodne cijevi; na otoku je izgrađeno 8km vodovodne mreže.
  • 1992. Obnovljena i proširena stara telefonska centrala.

prošlost

Borovica

Borovica

image009

Predio Borovica sastavljen je od kreditnog dolomita raspadanjem kojega nastaje pjeskovita glina koja čuva oborine i vlagu te pogoduje razvoju vegetacije.

Tu se nalaze dvije lokve: Gnjilovača; koja ljeti presuši i kilometar zapadno, nepresušiva Lokvica. S druge strane brda je uvala Veleš, druga na otoku pogodna za vez šest do sedam manjih brodova, koju su koristili stanovnici Borovice.

Počeci naseljavanja Borovice sežu u daleku prošlost. Znanstvenici misle da je u špilji Njivice, nedaleko Borovice, živio čovjek kamenog doba. Naselje Borovica je vjerojatno nastalo kao i mnoga naselja na jadranskim i mediteranskim otocima kao što su Žirje, Lastovo, Mljet, kad su ljudi svoja naselja sklanjali iza brda, pred opasnostima s mora – gusarima i drugim nasilnicima.

Prema zapisima iz 1298. godine, kao vlasništvo šibenskih kanonika, zapravo biskupije, spominje se i Borovica, Veleš, Platac, Marinovica…

Naselje Borovica nastalo je u srednjem vijeku. Najstarije isprave govore da je villa (selo-kuće) već tu, što znači da je davno prije sagrađeno. Borovica je imala glavara, a odluke su zajednički donošene, kako je bio običaj u cijeloj Dalmaciji, na središnjem trgu, čistini koja se svugdje zvala Rudina. I u mjestu Zlarin, trg je Rudina.

Prva prezimena iz 1662. godine su Grego, Žuberko, Obadić, Balin, Pavić, Lovrić.
U popisu obitelji iz 1765. navedeno je sedam obitelji sa 59 članova. U popisu kuća iz 1825. – 1830. u Borovici je bilo 8 kuća, označenih kućnim brojevima od 129 do 136. Prezimena: Misiraći, Paun, Grego, Jurčan, Kranjac, Žuberko.

Kopali su zemlju, lovili ribu, sipe i lignje, brali školjke i skupljali sol. Pleli su odjevne predmete od domaće vune, kartile (košare, sprtve) od pruća, izrađivali tunje od struna konjskog repa i izrađivali razne alate u kovačnici: motike, lašune i lašuniće, klinove, vile i grablje.

Prve su kuće usuho, od kamena, pokrivene kamenim pločama, bez unutarnjih pregrada i prozora, ali s nišama u zidovima i otvorenim ognjištem. Bili su poznati kao vješti graditelji kućica, kotaca za stoku, suhozidova oko vrtova i vinograda, ali i bunja – malenih kućica u polju za držanje alata, ali i za prenoćište.

Najduže su sačuvali narodnu nošnju (muške dolame i gaće na „tri kurca“), perčine i fec (fes) i rećinu u uhu. Zlatna rećina u uhu služila je za pogrebne troškove, ako bi čovjek umro u tuđem svijetu.

Njihov specijalitet bile su male kuhane hobotnice koje su na lišću od vinove loze nudili po tovernama.

Borovičani se diče svojim korijenima, a mnogi i danas vole pričati o životu u nekadašnjoj Borovici.

Fotografije iz Borovice