Otok koralja

“Neka se nitko na mene ne ljuti ako kažem da koraljnu ogrlicu volim više od zlatne. Crvene grane koje nalikuju na grane zakržljalog drveća u kamenjaru plod su crvenih vrtova ispod debelog plavog mora. Nitko ne zna tko je i kada ulovio prve koralje, tko je prvi njime okitio svoju djevojku. Netko je tražio zlato, a moji pradjedovi na otoku Zlarinu su tražili crvene koralje.”

crveniNaš prekrasan otok je stoljećima poznat po svojim koraljima. Od davnina  naši pretci su se bavili njegovim izlovom i obradom. I nekad kao i sada, koralji su brojne naraštaje, očaravali svojom bojom i postali sinonim Zlarina kao i zdravlja, bogatstva i ljubavi. Sama riječ dolazi od grčke riječi kuralion što znači kćer mora.

Po izgledu biljka, mineral po vapnenastom koštanom sustavu, a u stvarnosti  životinja. Ali, pogrešno je misliti da je koralj obična životinja. To su po predaji mnogih naroda,  božanska stvorenja, a njihovo božansko podrijetlo odrazilo se na njihovu ljepotu. Prema antičkoj legendi, crveni koralj je nastao kada je Perzej odsjekao Meduzinu glavu i bacio je u more. Morske alge, prekrivene krvlju iz Meduzine glave okamenile su se i postali koralji koji zadivljuju.

Crveni koralj smatra se najljepšim koraljem. Simbolizira ljubav, odanost, vjenost i pokornost. Grančica koralja smatra se i zaštitom protiv  zla i često je slikana iznad Bogorodice s djetetom. U staroj hrvatskoj legendi koralji su opisani kao nježni cvjetovi koji se okamene čim se izvade iz mora.

Na našem otoku se isto odavno vjeruje u čarobnu moć koralja i pripisuju mu se ljekovita svojstva za liječenje anemije, bolesti krvotoka, infekcije i neplodnosti. A najviše je uvriježeno  mišljenje da crveni koralj štiti trudnice i nerođeno dijete od bolesti, zaraze i uroka.

koralj_zlarin5-230910Zlarinski koralj na kamenu – najbolji suvenir u Hrvatskoj

Jadranski crveni koralj  na kamenu, koraljarskog centra “Zlarinka”, najbolji je suvenir u Hrvatskoj proglašen od Hrvatske turističke zajednice  za 2010. godinu. Suvenir je veoma vjeran i izgleda gotovo jednako kao i u moru.

Koraljarnica

NK0_1428aU samom mjestu se nalazi koraljarski centar “Zlarinka” gdje možete kupiti nakit od koralja, ali  i vidjeti i čitav postupak obrade i izrade crvenog koralja. U uskim ulicama Zlarina lako se prepoznaju zlarinske žene koje su sačuvale i još nose nekad uobičajni nakit svog otoka. Sredinom kolovoza održava se manifestacija “Ispraćaj koraljara” kao podsjetnik na tradiciju dugu 600 godina. Crveni koralj je i Zakonom, zaštićena dragocijenost našeg mora.

Legenda o polasku u lov na koralje

Prvi pisani tragovi o lovu na koralje na Jadranu potječu iz 13. stoljeća, 1412. kao poznati koraljari spominju se Zlarinjani. Oni tada vade koralj i neobrađenog ga prodaju u Napulj te na Siciliji. Nakon pada Mletačke Republike 1797. nadzor nad izlovom koralja kojega je imala Venecija se nastavlja, ali Zlarinjani dobivaju ekskluzivno pravo na izlov koralja. Tako su lovili koralj i prodavali ga do 1955. kada nakon najuspješnijeg lova (475 kg) koji je u bescjenje prodan u Italiji dolazi praktički do propadanja ovog zanimanja na otoku, a ubrzo nakon toga propada i Zadruga nakon neuspješnog lova u Egiptu. Od tada na Zlarinu je koralj obrađivao Viktor Lukin i prodavao u brusioni koralja “Viktor”, a prije par godina je otvoren i Koraljarski centar “Zlarinka”.

“Zahvaljujući upravo koraljima Zlarin je bio prvo turističko mjesto koje je imalo svoju turističku brošuru!”

U zlatna vremena  Zlarin je opremao šesnaest lađa za lov na koralje. Na dan polaska u lov cijelo bi mjesto bilo u svečanom raspoloženju. Ribari su se spremali za odlazak na nesiguran i opasan put. Tražeći zaštitu u Bogu, svi bi se redom na taj dan ispovjedili i pričestili. Nakon procesije, u kojoj bi lepršali barjaci i u kojoj bi sudjelovalo cijelo mjesto, župnik bi blagoslovio okupljene lađe u luci. U dubokoj bi šutnji ribari poredani u lađama, klečali gologlavi, skrušeno primili blagoslov. Poslije tog svečanog čina nitko više ne bi smio na obalu da kakvim nepromišljenim djelom ne okalja blagoslov i da sreća u lovu ne bi izostala.

1
Nakon toga bi ribari primali darove od žena u siru, luku, kvasini, a oni bi im zauzvrat davali kolače. Nakon toga ribari bi se pozdravili s prijateljima i znancima, izljubili s rođacima i djecom, a zatim bi se mnoštvo razišlo. Žene ribara još bi ostale na lađama kod svojih muževa, da se počaste, ali još prije mraka otišle bi lađe od obale, da se usidre u luci. Tom bi prigodom žena gospodara broda odriješila konop od lađe smočivši ga vlastitom mokraćom   – kao dobar znak lova. Tek oko ponoći otišli bi iz luke u široko more, da ih “zle oči” ne pogode.