Za boravak ljudi na otoku voda je oduvijek bila presudni faktor. Nestašica vode često bi primoravala stanovnike otoka da koriste prirodna ili stvore i održavaju poluprirodna i umjetna sabirališta vode. Tako je bilo i sa Zlarinom i njegovom Lokvicom.
Znamo da su još nomadi, Iliri, Rimljani i Hrvati koji su zbog sigurnosti obitavali u unutrašnjosti Zlarina ondje koristili prirodno sabiralište kišnice-zlarinsku Lokvicu. Smještena nedaleko brda Gračina, Lokvica je čuvala vodu kojom su se služili prvi stanovnici Borovice, pa Oštrice, Glavice i drugih područja Zlarina.
Budući da je stoljećima bila izvor pitke vode mnogim generacijama, Lokvica je dio kulturne baštine otoka Zlarina.
Način na koji je izgrađena čini ju uspomenom na minula vremena i mediteransku kulturu koju i danas baštinimo. Lokvica je jednim dijelom oziđana umijećem suhozidne gradnje koja se nalazi na UNESCO-ovom reprezentativnom popisu nematerijalne baštine čovječanstva.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvođenjem vodovoda na otok Lokvica je u potpunosti bila zanemarena. Inicijativom lokalne zajednice i djelovanjem brojnih volontera zlarinska lokvica je obnovljena 2021. godine. Iako se danas više ne koristi u svojoj prvobitnoj namjeni, Lokvica je i dalje iznimno bitna za živi svijet Zlarina. Ona doista jest maleni centar bioraznolikosti otoka.
Zahvaljujući faunističkim i florističnim istraživanjima Udruge studenata biologije BIUS iz 2019. g. saznajemo da je zlarinska Lokvica jedan od uzroka velike brojnosti biljnih i životinjskih vrsta na otoku.
Kao jedino slatkovodno stanište osiguava opstanak vodozemaca. Pronađeno je preko 100 vrsta kukaca, a mnogi od njih svojim ličinačkim stadijima žive na dnu zlarinske lokve.
Dosad je zabilježena aktivnost 36 vrsta ptica od kojih su 25 strogo zaštićene. Osim ptica kojima lokva predstavlja važan izvor hrane, noću svoj plijen oko lokve traži i šišmiš dugokrili pršnjak – strogo zaštićena vrsta.
Veliku važnost u kontekstu bioraznolikosti ima i vodeno bilje koje raste uronjeno u vodeni stupac i pluta na površini te za takav način života posjeduje posebne prilagodbe. Osim tipičnog vodenog bilja, šaša, trske i sita pronađena je i vrlo rijetka mrijesnika, žabokrijeka te žabnjaka.
Posjetite nas i otkrijte legendu o Lokvici te se osobno uvjerite u ljepote biljnog i životinjskog svijeta.
Izvori: „Zlarin – kratka povijest i rječnik“; Slavko Bjažić, Ante Dean, 2002.
„Doprinos zlarinske lokve bioraznolikosti cijelog otoka“ Mia Knjaz, 2020.
„Povijest i tradicije otoka Zlarina“ Dunja Rihtman-Auguštin, 1982.
Povijest obnove zlarinske lokvice inicirali su: Turistička zajednica Zlarin i udruga Tatavaka, a ostvaren je financijskim sredstvima WWF Adria, Šibensko-kninske županije, Mjesnog odbora Zlarin te Turističke zajednice Zlarin.
Veliku ulogu u obnovi i čišćenju zarasle vegetacije imali su brojni volonteri. Svojim trudom i radom pokazali su neizmjernu ljubav prema otoku i kulturnoj baštini te im od srca zahvaljuejmo!
Stručnu obnovu suhozida izveo je obrt Kallokva u suradnji s članovima udruge 4 grada Dragodid. Fotografije životinjskih vrsta koristimo ljubaznošću Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije i udruge Bius. Međunarodna udruga SMILO koja na otoku djeluje od 2016. prepoznala je važnost ove inicijative te podržala njen daljnji razvoj i očuvanje.
