Zlarin obiluje bogatim povijesnim, kulturnim i prirodnim blagom, a naročito naše crkve gdje su oltari ukrašeni zlatom i granama crvenog koralja koje su im pomorci, kao zavjet, ostavljali u naslijeđe.
CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Priča o današnjoj župnoj crkvi seže još u 14.st. kada se po prvi put spominje kapelica podignuta na temeljima kasnoantičkog hrama, kraj gornje vode. Srušena je i podignuta u baroknom stilu u razdoblju 1735.-1740.g., prema nacrtima Domenica Focozzia, jednog od najvećih oltarista Italije i sadrži sedam oltara. U jednom od tih oltara čuva se tijelo sv. Fortunata, zaštitnika otoka i pomoraca, rimskog časnika mučenika kojeg je kanonik Stjepan Makale dobio iz rimskih katakombi od pape Pija VI. On ga je opremio u blistavo odijelo, poklonio mu sablju i prsten, a priča kaže da je tijelo sv. Fortunata čak čuvao dvije godine u svojoj kući dok nije sa crkvom sklopio sporazum o vlasništvu. Još jedna zanimljivost koja se prenosi već generacijama jest priča o izvoru slatke vode koji se nalazi ispod glavnog oltara zbog kojeg crkvom vlada pokajničko raspoloženje, gotovo kao da možete opipati težinu stoljetnog života na otoku. Kako bilo da bilo, činjenica je da ispred crkve postoji bunar koji se odnekud puni, a nitko ne zna odakle točno.
CRKVA SV.ROKA
Za vrijeme strašne kuge u 17. st. u Šibeniku tko god je imao neke veze sa Zlarinom bježao je ovdje da se spasi. Mnogi su međutim već došli zaraženi i na otoku preminuli pa tako i tri brata Josip, Marko i Roko Bratić. Sin Markov istog imena na spomen svojih najmilijih dao je sagraditi crkvicu nad njihovim grobovima. S vremenom je crkvica zapuštena i urušio se krov te je popravljena sredinom 20.st. na poticaj ondašnjeg župnika. Kosti preminulih su premjestili na obližnje mjesno groblje, a prema predaji u crkvi se nalazi drveni oltar koji je navodno bio majstorsko djelo sa slikom sv. Roka.
CRKVA SV. ŠIME
Kroz povijest plemićke obitelji su često gradile crkve ili kapelice uz svoje dvorce te je tako nastala i ova crkvica u kojoj se nalazi oltar sv. Šimuna s Djetićem. Obližnji dvorac „palazzo“ je promjenio mnogo vlasnika i sada je u ruševnom stanju no crkvica je ostala sačuvana. U njoj se nalazi vrijedna numizmatička zbirka, autogrami brojnih povijesnih ličnosti, umjetnine i nakit koje su darovali supružnici Jerko i Ana Vukov Colić.
CRKVA GOSPE OD RAŠELJE
Kada se uputite u šetnju prema poljima na raskrižju dva puta ugledati ćete najstariju i najmisteriozniju zlarinsku crkvu, podignutu u prvoj polovici 15.st. Prema jednoj od legendi, djevojka iz zaseoka Borovica je jednog dana u zoru išla u mjesto na misu i na drvetu rašeka vidjela mladu ženu u bijelom koja je rekla da kaže svećeniku i mještanima da na tom mjestu sagrade crkvu. Došavši u Zlarin ispričala je svima što je vidjela, ali joj nitko nije povjerovao. Drugi dan joj se Gospa opet ukazala i dala joj svoj „pas“ (pojas) na kojem je pisalo „Zdravo Marijo“. Tada su mještani otišli za djevojkom i na stablu rašeka našli uokvirenu sliku Gospe. Budući da su već dva puta počeli graditi crkvu na jednom drugom mjestu, ali im se urušavala odlučili su odnijeti sliku tamo. Za tu priliku krenula je svečana procesija na čelu s četiri djevojke obučene u bijelo koje su nosile uokvirenu sliku no prema legendi odjednom se nebo naoblačilo, počeo je puhati jaki vjetar i padati kiša nakon što je mjesecima bila suša. Sliku su navodno pokušali tri puta premjestiti, ali bezuspješno dok naposljetku nisu odustali i sagradili tu crkvu. Nazvali su je Gospe od Rašelje po stablu na kojem je slika nađena, a slavi se 08. srpnja, na dan kad je bila svečana procesija.
Još jedna posebnost ove crkve je što se ubrzo po završetku gradnje tamo formirala Bratovština Gospe od Rašelje te su imali svojevrsni Pravilnik (matrikulu) o humanitarnim i socijalnim pitanjima pisan na latinici čakavštinom i predstavlja prvi pisani dokument takve vrste, nastao čak 36 godina prije otkrića Amerike.
Čudotvorna Gospa od Rašelje imala je velik utjecaj na život zlarinskog puka; težaka, ribara, pomoraca, koraljara, iseljenika koji su joj se zavjetovali i darivali je kada bi prebrodili razne životne nedaće i pogibelji o čemu svjedoče brojne ukrašene svijeće, nakit, koralji, zavjetne slike i makete brodova raznih tipova.
KAPELICE
Na otoku postoji i tri zavjetne kapelice koje prema riječima don Spomenka Bagarića pri ulasku u luku čine križ. Tako redom nabrajamo prvo kapelicu sv. Križa, smještenu u dnu trga Fingac, kapelicu Gospe od Karmen, smještenu na punti Oštrice i kapelicu sv. Mikule, smještenu na punti Marina.
BOROVICA
Borovica je prvo naselje na otoku i nastalo je u srednjem vijeku na rubu polja i u blizini dva izvora, a dovoljno daleko iza brda kako bi izbjegli opasnosti s mora – gusare i druge nasilnike. Danas napuštene ruševine pričaju priču o teškom životu otočana i o njihovim brojnim talentima. Bili su poznati kao vješti graditelji kućica, kotaca za stoku, suhozidova oko vrtova i vinograda, ali i bunja – malenih kućica u polju za držanje alata, ali i za prenoćište. Bavili su se ribolovom, sakupljanjem i prodajom soli, vinogradarstvom i stočarstvom. Pleli su odjevne predmete od domaće vune, kartile – košare od pruća, izrađivali su tunje od struna konjskog repa kao i razne alate u kovačnici: motike, lašune i lašuniće, klinove, vile i grablje. Borovica je imala glavara, a odluke su zajednički donošene, kako je bio običaj u cijeloj Dalmaciji, na središnjem trgu, čistini koja se svugdje zvala Rudina.
Pomalo izolirani zadržali su svoj specifični identitet u tradiciji i običajima npr. zlatna naušnica u uhu iseljenika ili pomorca za pogrebne troškove ako bi umro u tuđem svijetu i njihov specijalitet male kuhane hobotnice koje su na lišću od vinove loze nudili po tovernama.
VRULJA
Na početku Donje bande nalazi se mjesto gdje podvodna voda izvire u more tvoreći tako boćatu vodu. Izvor je ograđen kamenim pločama i malim bunarom. Služio je pranju i ispiranju robe što je često bio težak svakodnevni posao kada se uzmu u obzir teške tkanine od vune i platna. Tu bi se skupile djevojke i žene noseći robu u „maštelcima“ na glavi, često bez pridržavanja teškog tereta. Vrulja je bilo njihovo mjesto šale, pjesme, ćakula, ali i suza i istinskog prijateljstva jer često su imale samo jedna drugu obzirom da su muževi bili daleko u tuđem svijetu. Sa uporabom perilice za rublje, polako se gasi običaj okupljanja i mukotrpnog pranja, a u vrulji danas možete vidjeti jata malih ciplića.
LEROJ
Uz gradnju najpoznatijeg sata na otoku je vezana mala anegdota. Ondašnji „sindaco“ – načelnik, putovao je često u Trst, pa je htio da od toliko naprednih ustanova velikih gradova, kopira za Zlarin barem javni sat. Odmah po dolasku na Zlarin, okupio je narod na dogovor te im rekao: „Ne znate kad lijegate, niti kad ustajete, niti kad se Bogu molite. Nemamo ni tornja, ni sata na njemu, kao što ga imaju sva prosvijetljena mjesta. Hoćemo li ga graditi?“
Okupljeni narod dao je potvrdan odgovor, a veliki i mali pomagali su pri gradnji tornja. Tako su Zlarinjani dobili svoj Leroj (iskrivljeno od tal. orologio) 1839.g. koji je do danas ostao ponos i dika otoka te samim time i turistička atrakcija.