Put prošlosti

POVIJEST

Bogata povijest otoka Zlarina datira još od kamenog doba o čemu nam svjedoče dvije kamene sjekire tipične za to razdoblje.

Ljudi kamenog doba obrađivali su zemlju i pripitomljavali životinje živući uz rubove polja u priprostim skloništima.

Njihov način života poremetili su novi nomadi, Iliri, na prijelazu u brončano doba, u trećem tisućljeću prije nove ere. Podizali su gračine – gradine na vrhovima brda koje su služile kao mjesta sa kojih se kontrolirala stoka, ali i kao osmatračnice u slučaju napada sa mora.

U antici je otok rijetko naseljen zbog ograničenih polja i pašnjaka,pa tek sa širenjem maslina i vinove loze u doba Rimljana, kao i unapređivanjem ribolova i proizvodnje soli, broj stanovnika otoka raste.

Arheološki nalazi u najvećem broju čine antički grobovi i to ukopi pod ulomcima amfora koje su često imale pečat proizvođača, pa možemo približno odrediti starost nekog nalaza. Nađena je i nadgrobna ploča iz rimskog vremena ugrađena u zid dvorca Drage.

Kao posljedica brodoloma na istočnoj obali otoka Zlarina, u uvali Platac, pronađeni su bogati ostaci trgovačkog jedrenjaka(navis onerarija) iz prve polovice 1. stoljeća poslije Krista.

Kraj kasne antike u našim krajevima označava se početkom 7. stoljeća kada je u Dalmaciju nahrupilo slavensko-avarsko stanovništvo, a odmah potom spominju se i Hrvati.

Ime Zlarin prvi puta se spominje, kao dio Šibenika, 1245. god. u dokumentu“Privilegije“ hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.

Porijeklo samog imena ima više teorija; od feničkog porijekla ( Zarim –otočje), Zlatni otok (Insula auri) od strane Jurja Šižgorića do teorije o prisustvu neretljanskih gusara na otoku koji su, radi boljeg snalaženja u nepoznatim okolinama, davali imena krajeva iz kojih dolaze. I drugi izvori potvrđuju da je ovaj lijepi otok i njegova uvala bila idealna luka tadašnjim gusarima kao polazna luka za pljačku obale. Tim tragom toponima nađeno je na rijeci Neretvi polje Zlarin iznad kojeg je selo Klepci (danas ime najvišeg brda na otoku) u blizini planina Velež ( uvala na otoku).

Prvi notarski spisi datiraju iz 1386. godine kada se prvi puta susrećemo sa prezimenima nekih stanovnika Zlarina i Šibenčana – vlasnika vinograda.

Iste godine imamo i prvi podatak o zlarinskoj crkvi sv. Marije koju je sagradio pleban Juraj (svjetovni svećenik) vlasnik posjeda na temeljima kasnoantičke građevine.

Pod utjecajem općih prilika i prvih provala Turaka na područje šibenskih područja, na Zlarin dolazi veći broj stanovnika.

Prva naselja nastaju na području Kotora (kod tora, nastambe prvih stočara) i Borovice, tradicionalno dalje od obale radi lakše obrane i obrade zemlje.
Selo (villa) Zlarin imalo je početkom 15. st 20 kuća i preko 70 stanovnika, a javlja se i potreba za novom, većom crkvom, pa 1448. nastaje Gospe od Rašelje.

Tijekom 15 st. i 16 st. stanovnici iz bliže i dalje okolice bježeći pred Turcima dolaze privremeno na otoke, ali neki i ostaju, pa je broj stanovnika sve veći.

U razdobljima 17 i 18 st. gospodarstvo je u stalnom rastu oslanjajući se na vinogradarstvo, maslinarstvo, ribolov, pomorski prijevoz jedrenjacima i lov koralja koji postaje brend otoka Zlarina.

Glavna djelatnost na otoku postaje vinogradarstvo, pogotovo u 19 st. kad velika potražnja vina na europskom tržištu potiče krčenje zemljišta i u okolici otoka, područje Srime, Zablaća, ali i malih otočića , Sestrice i Obonjana koje kultiviraju i obrađuju brojni težaci. Osim uzgoja vinove loze i maslina, stari naši uzgajali su i prerađivali višnje, bademe, kamilicu, a posebitost je uzgoj biljke buhača, izgledom sličnog ivančici, koji se koristio kao prirodni insekticid.

Početkom19. st mjesto Zlarin postaje općinsko središte, dobiva telegrafsku stanicu, poštu, osnovnuškolu, a izgrađuje se i operativna obala u luci Zlarin prigodna za pristajanje, jedrenjaka, velikih parobroda, ali i ratnih brodova tadašnje austro-ugarske flote. Razvojem lučke infrastrukture, koncem19. st , poslije Šibenika, zlarinska luka postaje najznačajnija u kotaru po količini pomorskog prometa.

U ovom periodu jača i koraljarstvo, zaštitni znak otoka Zlarina. Koraljari su kretali u lov od otočja Žirija, pa sve do grčkih i egipatskih voda. Obitelji Beban i Makale zakupljuju lov koralja na čitavom Jadranu.

I samo mjesto mijenja izgled. Podižu se lijepe jednokatne i dvokatne kuće ribara i brodovlasnika, posebno u potkovi luke.

Stara crkva Gospe od Rašelje potpuno je 1714. god. Pregrađena u baroknom stilu, a stara župna crkva je porušena i podignuta je nova Župna crkva Uznesenja Marijina u periodu od 1735-1740 god.
Središnja pjaceta mediteranskog tipa iznikla je ispred današnjeg Leroja, a život otoka odvija se najviše u luci i na obali. Naselje dobiva izgled otočnog gradića.

U istočnom dijelu zlarinskog polja, u unutrašnjosti otoka jača mali zaseok Borovica, a njeni siromašni, vrijedni stanovnici zbog položaja mjesta dugo su zadržali svoje običaje, nošnju, legende i pjesme.

Kasnije širenje bolesti vinove loze, filoksere i peronospore, propast tradicionalnih jedrenjaka nakon dolaska stranih parobroda i jeftino, strano maslinovo ulje uzrokuju masovno iseljavanje otočana u sjevernu i južnu Ameriku.

Iseljavanje u slijedećem periodu 20.st obilježilo je život otoka. Odlaze muškarci ostavljajući svoje majke i mlade žene, često sa djecom u potrazi za egzistencijom uglavnom u prekomorske zemlje.

Najbolje njihove osjećaje opisuje izrečica žena koje su ostale „Vrag odnija Kolumba ki je otkrija Ameriku“. Njihova borba sa svakodnevnim životom bez pomoći i zaštite sinova, braće, očeva i muževa…rad na polju, ribarenje, briga o obitelji jednako je fascinantna kao i priče njihovih muškaraca s druge strane oceana. Svaka kuća u mjestu ima po nekoliko priča o avanturama i životu tih hrabrih ljudi…od kapetana na južnom Atlantiku, radnika u New Yorku, ribara u Kaliforniji.. do onih koji su ostvarili američki san.

Usprkos teškom životu u tuđini, iseljenici su se trudili koliko god su mogli pomoći svome rodnom mjestu.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća redaju se inicijative naših ljudi na unaprjeđivanju života na otoku, obnova koraljarstva, elektrifikaciju, bolja opskrba pitkom vodom,uređenje mjesta, bolja povezanost sa kopnom i razvoj turizma.

Iseljenici potiču svoju djecu i rođake na školovanje, pa Zlarin postaje poznat po velikom broju visokoobrazovanih ljudi za ono vrijeme.

Drugi svjetski rat preusmjerio je mnoge živote Zlarinjana. Iseljenici su i dalje pomagali i nakon rata, zaslugom mještana uslijedile su razne privredne aktivnosti kroz zadruge, ali moderno doba postupno odvodi ljude sa svih otoka, pa tako i Zlarina.

Ipak, na otok se nije zaboravilo…izgradio se vodovod…ključ života i razvoja otoka, pa postupno turizam, obnova obrade koralja… Mještani se trude da unaprijede život na otoku, učine ga ugodnim za goste, ali i da se što više očuvaju stari običaji, tradicije kao i orginalni, starinski izgled mjesta. To je vjerojatno najveća vrijednost i ljepota Zlarina…neprocjenjiva svima koji mu se zbog toga uvijek vraćaju.

POMORSTVO

Svaki otok, po svojoj definiciji, podrazumijeva neki oblik pomorstva, spone koja ga spaja sa kopnom i životom na njemu.

Brod predstavlja vezu, hranu, napredak i vezu sa ostatkom svijeta i za život otočana je ključ života.

Ploviti se mora, a zlarinske uvale vidjele su ilirske i grčke brodove, rimske galije, gusarske i mletačke jedrenjake i moćne parobrode. Svi su došli i prošli, ali otočani i njihova pokoljenja ostavili su bezbroj priča o malim ljudima i njihovoj borbi za bolji život.

Brojni trabakuli i bracere plovili su uzduž i poprijeko Jadrana, a krajem 19.st Zlarin bilježi 13 peliga, 23 bracere, 80 manjih ribarica i leuta što znači da je tada bio prvi po broju plovila obalne plovidbe na zadarsko-šibenskom području.

Jednom godišnje, okupili bi se svi u matičnoj zlarinskoj luci , na dan sv. Nikole 6. prosinca, zaštitnika pomoraca. Tu večer, održavao se vatromet na starom groblju,čimatoriju, istočno od crkve, paleći stare vreće od maslina i rokete.

Posebna priča našeg pomorstva je o motornom jedrenjaku „Nirvana“ jednom od najljepših na našoj obali. Građen početkom 20. st u Korčuli za potrebe regate Venecija Aleksandrija, pa brod za prijevoz vina u vlasništvu Zlarinjana Vukova, mijenja ulogu u turistički brod za obalnu plovidbu Jadranom. Svašta je lijepi jedrenjak prošao…ulogu u filmu Princeza koralja.. i turizam.. i rat, bio školski brod Ratne mornarice Jugoslavijei svoj put završio na škveru u Crnoj gori.

Nirvana je ostavila neizbrisiv trag u kulturnoj baštini našeg otoka.

Zlatno doba jedrenjaka zamijenili su parobrodi. Brojni mornari, ribari i koraljari svoj kruh odlaze tražiti na drugim kontinentima i morima. Kao vrsni pomorci bili su izuzetno traženi i cijenjeni npr. u Argentini, Čileu…

Zlarinska luka danas je uokvirena brojnim malim brodicama, uglavnom namjenjenim za boravak na moru ljeti.
Ipak, sačuvani su divni primjerci starih gajeta i leuta koje možete vidjeti šetajući obalom i njenim rivicama.
Pomorstvo na našim otocima danas se ograničilo na sitno ribarenje ili prijevoz turista koji mogu uživati u zaustavljenom trenutku prošlih vremena na nekom od starih brodova koji, zahvaljujući ljubavi i trudu njihovih vlasnika, pretvaraju izlet u pravi doživljaj.

TURIZAM

Zlarin ima dugu tradiciju bavljenja turizmom, staru skoro jedno stoljeće. Naime, davne 1922.g. osonovano je “Društvo za poljepšavanje i promet strancima”, a 1936.god. pri općini Zlarin osnovan je turistički odbor. Tada je tiskana i prva turistička brošura kojom su se pozivali Zagrepčani na sebi najbliže morsko kupalište u Dalmaciji gdje polazeći iz Zagreba u 23:00 sata, stižu već sljedeće jutro u 9:00 na kupanje. Boravak je bio moguć u hotelu “Jadran” i konačištu “Villa Vukov-Colić”te pansionu “Šumica” (Borići) koji se sastojao od dvije vile: Vila “Makale” i Vila “Acalin”, kao i restorana u borićima.

U to doba, Jadranom je plovila i najpopularnija jahta tog vremena, Nirvana kojoj je luka pripadnosti bila Zlarin. Pomorski godišnjak za 1931. godinu donosi u primjedbama da je brod uređen za izletna putovanja po Jadranu (pm 40 KS, brzina 7). Izletna putovanja trajala su po 19 dana, a vodila su preko cijele Dalmacije. Svako uplovljavanje u Zlarin bilo je poseban događaj. Kapetan Toni Vukov i posada uredili bi sebe i brod, a kormilar Milio Vukov doveo bi Nirvanu sa punim jedrima i flocima i u samoj luci izveli bi virtuozni manevar pristajanja. Kažu da bi ponekad, usidreni čekali ispod Zlarina povoljan vjetar, kako bi na oduševljenje mještana, mogli u velikom stilu uploviti u zlarinsku valu.

Zlarin je i danas mnogima omiljeno turističko odredište, kako u srcu sezone tako i tijekom cijele godine. Vole ga svi naraštaji i nose u srcu gdje god pošli te se u zadnje vrijeme i dosta ljudi u bijegu od gradske vreve i buke seli na otok.