Da bar netko od kreatora natječaja za pomoć razvoju hrvatskih otoka ima sestru na Zlarinu s djecom osnovnoškolske dobi, roditelje na Žirju, a nećake na Kapriju, teško da bi ta tri šibenska otoka uvrstio među otočne sredine koji ne trebaju državnu potporu do dva milijuna kuna.
Znao bi, naime, da su se lani, nakon 170 godina rada, zatvorila vrata četvorogodišnje pučke škole na Zlarinu te da se s dvije tisuće stanovnika u 19. stoljeću taj otok sveo na malo veće naselje s dvjestotinjak duša. Bilo bi mu poznato i to da Kaprije vapi za vodovodnom mrežom, uređenim šetnicama, starim grobljem, sanacijom krova na ambulanti…
Ne bi mu trebalo napominjati da Žirjanima hranu šalje rodbina brodom jer ni dućana nemaju, a o drugim sadržajima da i ne govorimo.
Po kojim su to kriterijima onda ta tri šibenska otoka koja spadaju među najnerazvijenije otoke na Jadranu unaprijed diskvalificirana iz utrke za male kapitalne pomoći do 2 milijuna kuna?!
Odgovor je nebulozan: zato što su u sastavu grada Šibenika čiji indeks razvijenosti premašuje famoznih 100 posto. A indeks razvijenosti jedinice lokalne samouprave je bitan. Najbitniji! Tko je kreirao takva pravila koje je svetogrdno primjenjivati na otoke?!
Logika ukazuje na nekoliko mogućnosti – oni koji nemaju pojma kakva je kvaliteta življenja na jednom od spomenuta tri otoka (niti ih je briga), oni koji smatraju da su Zlarin, Kaprije i Žirje samo neke šibenske gradske četvrti, odnosno oni koji su natječajna pravila za otoke tek šablonski prepisali iz sličnih natječaja što se općenito odnose na nerazvijena (kopnena) područja.
Jedan Čakovec koji je u trećoj skupini razvijenosti, tako, u natječajnoj proceduri definitivno može dobiti potporu od države i to u razmjeru od 80 posto.
Znači li to da je Kaprije razvijenije od Čakovca? Ili Žirje, ili Zlarin? Da nije tužno, vjerojatno bi bilo smiješno. Samo, na otocima nikome odavno nije do smijeha. A sve malobrojniji su i tužni. U deset godina do zadnjeg popisa stanovništva rođeno ih je 66, a umrlo 400.
Preuzeto iz SLOBODNE DALMACIJE