Jerko Alfier (Stipin) rođen 1890. u Zlarinu.1902. roditelji su ga poslali u Trst pa u Beč da uči elektro-strojarski zanat. Potom s ocem 1906. odlazi u San Francisko u SAD, gdje radi i usavršava se u struci, ali se 1908. vraća na otok s majkom, sestrama i bratom po preporuci liječnika zbog bolesti dišnih puteva. Do prvog svjetskog rata ostaje na otoku, a u vihoru rata iz Austro-ugarske vojske prelazi na drugu stranu i kao dobrovoljac učestvuje na čuvenom Solunskom frontu.
Nakon rata odlazi u Beograd – gdje se zaposlio kao strojar u riječnom brodarstvu. Iako bez fakultetskog obrazovanja, pun stečenog znanja i iskustva uz svoj posao, pokreće ”Mašinski glasnik” čiji je izdavač, urednik i autor niza tekstova. Oženio Slovenku Augustinu Perko s kojom živi u Zemunu i dobija troje djece (Pave 1922. – umrla kao beba, Milan 1924. i Ksenija 1928.)
Neposredno nakon rođenja kćeri 1928. roditelji (majka Nata iz imućne obitelji, otac Stipe povratnik iz SAD-a) pozivaju ga da se s obitelji vrati u Zlarin, kako bi nakon uhodanog zidarskog obrta, obitelj pokrenula novi moderni biznis – izgradnju Centrale i elektifikaciju mjesta u koji su odlučili uložiti novac. Iako je u Beogradu živio dobro i bio viđen čovjek, izazov je bio prevelik i odlučio se vratiti na rodni otok i postati pionir elektrifikacije.
Otac Stipe i brat Vice kao zidari uređuju prostor koji je vlasništvo crkve, pored Uljare za centralu (mjesto današnje samoposluge). Kupili su prvi dizel motor od 26 konjskih snaga i dinamo stroj – generator za proizvodnju električne struje. U dvorištu obiteljske kuće u radioni istovremeno počinje proizvodnja čeličnih stupova za struju (tri još postoje u Zlarinu), a nakon njihove izrade postavlja se cjelokupna razvodna mreža po mjestu i postolja za javnu rasvjetu.
Na Božić 25. 12. 1929. puštena je struja i Zlarin je zasvijetlio. Najprije javna rasvjeta, a potom postepeno i eliktrifikacija obiteljskih kuća u koje su njegovi meštri postavljali prve instalacije i žarulje. Novi biznis je u punom zanosu, brojnimladi zlarinski šegrti kod njega uče novi elektro-strojarski zanat i postaju vrsni majstori te rade u Centrali i na održavanju mreže.
Kao viđeni čovjek, koji je obišao svijeta 1930. bio je osnivač i prvi predsjednik zlarinskog Športskog društva ZOŠK.
Sve je dobro išlo do početka svjetske krize 1932.-33. U većini zlarinskih obitelji, muškarci su radili u zemljama sjeverne i južne Amerike – gdje je nastupila ”velika depresija”, ostajali su bez posla, nisu slali novac u Zlarin, obitelji nisu plaćale. Jerkova majka Nata, kao idejni začetnik i glavni investitor elektrifikacije nije željela – da struja propadne pa se uložila sva ušteđevina uz zaduženje kod bogatih povratnika, dok su namet za struju kao dug upisivali u knjige u nadi da će doći bolja vremena. Ljudi su s vremenom počeli otkazivati struju, a dugovi ni nakon krize nikada nisu plaćeni pa je na žalost, nastupio poslovni slom.
Jerko je u Zlarinu u međuvremenu, dobio još dvije kćeri Štefaniju 1932. i Ita- Rinu 1936. Kako bi prehranio šesteročlanu obitelj 1939. donio je odluku da odseli u Šibenik i zaposli se u novoj tvornici na Lozovcu (prvoj tvornici aluminija na Balkanu) – gdje su ga tražili kao stručnjaka. Sa sobom je na Lozovac poveo i svoja tri najbolja zlarinska šegrta, tada već majstora, rođaka Roberta Rubu Alfiera, Zlatka Bjažića i Jerka Trutu. Obitelj je živjela u šibenskom Varošu u podstanarstvu. Majka, čiji je bio miljenik, nikada mu nije oprostila odlazak s otoka.
Jerko je govorio nekoliko jezika, bio je član engleskog kluba u Šibeniku. Razbolio se teško 1941. početkom drugog svjetskog rata. Iz šibenske je bolnice prebačen na zagrebačko Rebro – gdje je mlad u 51. godini i umro.
Iz Centrale je Agregat odnesen u drugom svjetskom ratu od strane okupatora, a sva ostala oprema konfiscirana je nakon 1945. Veliki dio električnih stupova iskovanih u ”Gujinu dvoru” i elektro-mreže još je godinama nakon rata, kada je struja ponovno, ovoga puta s kopna došla na otok – bio u funkciji. Iako su kroz godine u Zlarinu, svi električni stupovi promijenjeni – greškom ili možda ipak namjerom, ali svakako srećom, na jednom njegovom stupu javne rasvjete u Zlarinu svijetlo i dan danas gori. U spomen na Jerka Alfiera pionira elektifikacije Zlarina, kao prvog otoka na Jadranu na kojem je zasvijetlila žarulja.
