FOTO Stefan Milenković nastupio na Zlarinu: ‘Kultura je sve’

Jedan od najboljih violinista današnjice, nastupio je 24. srpnja u crkvi Marijinog Uznesenja na Zlarinu, zajedno s lutnjistom i gitaristom Edinom Karamazovim.

Na repertoaru su bila djela Astora Piazzole, Bele Bartoka, Ravi Shankara i Terry Rileyja. Publika je uživala u talentu, profesionalnosti, predivnim indijskim, argentinskim i mađarskim melodijama. Gromki aplauzi su bili dokaz odlične atmosfere i reakcije publike na muziciranje ova dva virtuoza. Iz publike se u jednom trenu čulo: ‘Stipe, odlično je!’. Oduševljenje i radost se nisu nikako mogli sakriti. Stefan i Edin su na Zlarinu snimali i novi autorski materijal pod nazivom ‘Mozaik’. Proćakulali smo u konobi ‘Aldura’ koja se izuzetno svidjela Stefanu. Pročitajte što je kazao.

Tvoje djetinjstvo je bilo drugačije. Što pamtiš, što bi izdvojio?

– Moj ritam dok sam bio dijete bio je drugačiji jer sam tijekom dana imao vrijeme kad sam morao vježbati. Nekad je to bilo pola sata, sat ili dva, ali znalo se: prvo škola, domaći rad, vježbanje pa igranje. Tako bih uvijek, na neki način, znao da trebam ‘zaraditi’ slobodno vrijeme, time što ću prvo učiniti sve ono što treba učiniti. To je disciplina koja mi je usađena. Savršene radne navike ostale su mi za cijeli život. Dok su moji vršnjaci išli na ekskurziju, ja bih išao na koncerte, a s druge strane, dok su oni bili u školi, ja sam imao turneje po zemljama koje su moji vršnjaci mogli samo sanjati. Viđao sam stvari koje su bile jedinstvene. Zemlje, stvari, igračke, video igre… Nisam imao pretjerano rigorozne zabrane, podsvjesno sam znao da mi ruke ipak trebaju, radi violine, mada sam volio igrati nogomet, odnosno braniti. To mi je bilo zanimljivije od samog šutiranja lopte.

Što bismo na Balkanu trebali učiniti, da bismo postupno počeli podizati razinu glazbene kulture? Kako krenuti s edukacijom mladih?

– Educira se osobnošću i onim što radite i kako radite. Mislim da se ljudi poistovjećuju s tim, odnosno da ih to na neki način inspirira. Volio bih da kod nas, na Balkanu uopće, ljudi više slušaju tradicionalnu glazbu. Ovo što se sluša ima mnogo turskog, oni misle da je to nacionalno, ali nije. Ne možemo nikoga za to kriviti,  moramo prije svega gledati sebe, ne treba osuđivati ​​druge. Folk industrija ili kako god se sada zove, kod nas je najbolje razvijena industrija od svih. Svaki taj spot izgleda kao najprofesionalniji MTV spot. Ako želimo parirati tome, onda klasičari i jazzeri moraju snimati takve spotove i boriti se da na takav način dopru do što više ljudi, ako im je to uopće interes. Ako kažemo, ‘pa nije ta glazba naša, nije klasika, nije jazz za stadion’, onda nemamo što žaliti. Ne krivim nikoga, cijenim te ljude. Ti ljudi su veliki profesionalci. U našem blagom kaosu, ta industrija je dobro organizirana, na vrlo visokoj razini, prate što se prodaje na zapadu i rade to vrlo profesionalno.

Što bi iz kuta profesora poručio mlađima?

– Prije svega je bitno da imaju izbor. To kreće iz kuće, od obitelji. Kućni odgoj je osnova. Problem je što u kući nemaju izbora. Ako netko kod kuće sluša malo Bacha, Čajkovskog, zatim malo Chick Corea, Ravi Shankar i malo Karleušu, u redu, ali ako samo sluša Karleušu i samo gleda Pink, normalno da je to otrov. Nemam problem da ljudi daju svojoj djeci izbor, šansu da čuju razvnovrsnu glazbu, pa ako je izbor folk, u redu, ali trebaju  biti svjesni da postoji i klasična glazba i jazz. Ako ne znaju ništa drugo osim tih novih, onda je to problem u samom odgoju i tu se teško može promijeniti.

Tvoja definicija kulture u par rečenica?

– Kultura je sve ovo, što jedete, slušate, gledate svaki dan, ljudi s kojima se družite sve je to dio kulture. Glazba je samo produkt toga. Indijska kultura,  na primjer, to nije samo neka navika. To je podneblje gdje je toplo, hrana koja je neodređena, jezik koji ima određenu intonaciju, samim tim glazba koja ima određenu svrhu. Kultura je neodvojiva. Ne možemo govoriti o obrazovanosti, to je sustav. Glazba je dio mentaliteta, podneblja.

Poslije svog međunarodnog uspjeha, nagrada, suradnji, nastupa… na što si posebno ponosan?

– Na sav rad koji je rezultat jedne stvari, a to je da i dalje uživam i volim ono što radim. Svega ovoga što radim ne bi bilo bez velike strasti i ljubavi. Mislim da kada bih trebao opisati jedan svoj sasvim običan tjedan, seljenje, probe; ljudi bi tek tada shvatili koliko je to težak tempo. Ljudi nisu svjesni kakav je to posao. To je strast, to se živi. No, bez nečega što vas tjera naprijed i bez motivacije, nije to to.

Gdje pronalaziš mir?

– Mir je jedino u nama. To je totalni kliše, ali je zaista tako. Joga me vraća u centar, regenerira me, vraća me u sadašnji trenutak. Joga je alat pomoću koga je sve lakše. Kod nas nije toliko popularna još uvijek. Na Balkanu znamo za nogomet, košarku i odbojku. Ako se bavite tim sportovima, joga definitivno može biti dodatak koji sve poboljšava. Možete jesti juhu i ili čistiti pod, a biti duhovno prosvijetljeni jer bitno kako svakom poslu pristupite. Ako jedete juhu zahvaljujući Bogu na njoj, tada možete naći neku zadovoljštinu, a ako jedete samo zato što ste gladni onda to možda nije ni dovoljno.

Kako vidiš klasičnu glazbu u budućnosti i miješanje klasične glazbe s ostalim žanrovima; rock, jazz ili elektronskom glazbom?

– Crossover se radi dugo, nije to ništa novo. Klasika, kao takva, ne mora se uopće mijenjati ili miješati da bi bila atraktivna. Više je pitanje prezentacije onih koji se bave klasikom. Možete biti znanstvenik, ako imate zanimljivu, popularnu ličnost, koja se lako povezuje s ljudima, onda će to što radite postati popularno. Možete se baviti nečim što je relativno zanimljivo svima, ali ako ste kao osoba zatvoreni, efekt je obrnut. Često se klasičari percipiraju kao asocijalni, što je predrasuda. Cijeli svijet je predrasuda. Mi živimo predrasude.

Mnogo mi je drago što si došao na otok Zlarin. Što ti je posebno zanimljivo ovdje?

– Prvi put sam na Zlarinu bio prošle godine u lipnju, tako da mi je ovo drugi put da sam u ovom kraju. Edin Karamazov mi je, dakle lani, rekao da idemo na Zlarin. Nisam nikada čuo za ovaj otok. Mi svi težimo nekom mjestu koje je mirnije, gdje ima manje ljudi, zbog prirode posla. Zlarin je idealna kombinacija posla i relaksacije. Odgovara mi zlarinski mir. A i hrana je odlična, u konobi Alduri, gdje smo trenutno, pogotovo. Ovih dana su mi na jelovniku lignje i tunjevina, te salata od kozica.

izvor: http://www.sibenik.in